U literaturi, u pravnim i ostalim dokumentima, koriste se različite definicije i pojmovi za osobe s invaliditetom. Primjerice, navode se pojmovi poput invalidne osobe, osobe s hendikepom, osobe s posebnim potrebama, osobe s teškoćama, tjelesno i mentalno oštećene osobe i sl.

Svjetska zdravstvena organizacija još 1980. godine daje klasifikaciju oštećenja (biotičko), invaliditeta (funkcionalno) i hendikepa (socijalno) -  (International Classification of Impairments, Disabilities and Handicaps – ICIDH) i definira spomenute pojmove. Prema ovoj klasifikaciji, oštećenje je bilo kakav gubitak ili odstupanje od normalne psihičke, fiziološke ili anatomske strukture ili funkcije. Invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak (koje proizlazi iz oštećenja) sposobnosti za obavljanje neke aktivnosti na način ili u opsegu koji se smatra normalnim za ljudsko biće. Hendikep je nedostatak, za određenog pojedinca, koji rezultira iz oštećenja ili invaliditeta, a ograničava ga ili mu onemogućuje ispunjenje njegove prirodne uloge u društvu (ovisno o dobi, spolu te društvenim i kulturalnim činiteljima). Hendikep zapravo označava teškoću, smetnju koja sputava neku aktivnost. Prema tome, hendikep može biti vrlo široko shvaćen, a u užem smislu, kako je već navedeno, odnosi se na osobe koje zbog oštećenja, odnosno invaliditeta, imaju teškoće u socijalnoj integraciji. No, teškoće u socijalnoj integraciji češće nego iz oštećenja ili invaliditeta osobe, proizlaze upravo iz njegove socijalne okoline, a ponekad i isključivo iz te okoline. Tako neki autori definiraju hendikep kao totalni negativni učinak stanja individuuma koji uključuje:

Generalno se može reći da do hendikepa dolazi uslijed oštećenja (značajka osobe) i ograničenja (društveni stavovi).

Najnovija verzija klasifikacije funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije iz 2001. godine (International Classification of Functioning, Disability and Health – ICF), na funkcioniranje pojedinca i invalidnost gleda kao na rezultate uzajamnog djelovanja fizičkog ili mentalnog stanja osobe, te društvenog i fizičkog okruženja. Invalidnost nije obilježje osobe već niz činitelja od kojih mnoge stvara društveno okruženje. Radi toga je potrebno aktivno društveno djelovanje, kako bi došlo do promjena koje bi omogućile puno sudjelovanje osoba s invaliditetom u svim aspektima društva. Isto uključuje i pružanje jednakih prilika svim pojedincima, povećanje sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvenom životu, identificiranje mogućih aktivnosti društva u cilju povećanja samostalnosti i mogućnosti izbora pojedinaca, podizanje razine životnih uvjeta i kvalitete života, te podizanje svijesti i poticanje promjena u društvenom ponašanju.

Ova verzija klasifikacije zapravo daje unificirani okvir za samu klasifikaciju posljedica bolesti. Strukturirana je temeljem sljedećih komponenata:

Funkcioniranje i invaliditet definirani su kao kompleksna interakcija između zdravstvenog stanja pojedinca i kontekstualnih faktora okoline, kao i osobnih faktora. Slika koja je dobivena kombinacijom ovih faktora i dimenzija jest «osoba u njegovom ili njezinom svijetu». Ova klasifikacija tretira spomenute dimenzije interaktivno i dinamički, a ne linearno i statično. Klasifikacija ne tretira etiologiju i stavlja naglasak na funkcioniranje, radije nego na stanje ili bolest. Vrlo je oprezno dizajnirana, tako da je relevantna za sve svjetske kulture, kao i dobne i spolne skupine, te je primjerena heterogenoj populaciji.

U Republici Hrvatskoj ne postoji jedinstvena definicija osoba s invaliditetom. Različiti sustavi koriste također i različite pojmove, što ponekad rezultira manjim ili većim praktičnim problemima.

Tako, primjerice, sustav socijalne skrbi koristi pojam tjelesno ili mentalno oštećene osobe, dok sustav prosvjete koristi pojam djeca i mladi s teškoćama u razvoju, a sustav mirovinskog osiguranja i zapošljavanja koristi pojam osobe s invaliditetom. Prema jednoj od novijih definicija koju daje Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom iz 2002. godine, osoba s invaliditetom je svaka osoba kod koje postoji tjelesno, osjetilno ili mentalno oštećenje koje za posljedicu ima trajnu ili na najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost zadovoljavanja osobnih potreba u svakodnevnom životu.
 

Prema Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom (NN – međunarodni ugovori, 6/07), koju je Hrvatska među prvima potpisala i ratificirala, invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima.
 

Sustav mirovinskog osiguranja razlikuje invalidnost i invaliditet. Invalidnost definira kao pojam svojstven isključivo mirovinskom osiguranju, a utvrđuje se u odnosu na zdravstveno stanje i radnu sposobnost u vremenu uspostavljanja svojstva osiguranika u mirovinskom osiguranju. Vezana je isključivo za sposobnost ili nesposobnost obavljanja rada (razlikuju se profesionalna i opća nesposobnost za rad).  Može postojati i kada nije došlo do tjelesnog oštećenja. Invaliditet je, prema ovom shvaćanju, mnogo širi pojam i ocjenjuje se prema sposobnostima u obliku složenih aktivnosti i ponašanja, općenito prihvaćenih kao značajne odrednice svakodnevnog života.
 

U Republici Hrvatskoj se često koristi i pojam osobe s posebnim potrebama. Ovaj je pojam posljedica sve više prisutne inkluzije (edukacijske, ali i šire socijalne), koja se temelji na osnovnim ljudskim pravima i podrazumijeva ravnopravnu participaciju u socijalnom životu, odnosno upravo podjednake šanse za sve. Ovome je preduvjet (kada se radi o osobama s invaliditetom, ali i ostalim ranjivim socijalnim skupinama), svjesnost i aktivni angažman društvene zajednice u stvaranju uvjeta (mjere "pozitivne diskriminacije") za zadovoljenje svakodnevnih potreba osoba s invaliditetom. Same osobe s invaliditetom ističu međutim neprimjerenost ovog pojma, jer se, kako ističu, ne radi o zadovoljenju posebnih, već uobičajenih ljudskih potreba.
 

Govoreći o osobama s invaliditetom govorimo zapravo o osobama s tjelesnom invalidnošću, osobama s kroničnim bolestima, osobama s oštećenjima sluha, osobama s oštećenjima vida, osobama s intelektualnim poteškoćama i osobama s višestrukim oštećenjima. U istu skupinu, prema nekim autorima, spadaju i osobe s teškoćama u glasovno-govornoj komunikaciji te osobe s psihičkim i organskim smetnjama.