Voditelji radionice bili su:

Christine Evans-Klock, Ravnateljica Odjela vještina i zapošljivosti, ILO
Manuela Tomei, Voditeljica Programa uvjeta rada i zapošljavanja, ILO
Michaela Pohl, Viši stručnjak za skraćeni radni tjedan, Regionalna Uprava Berlin-Brandenburg, Njemački zavod za zapošljavanje
Bruce Herman, Zamjenik Povjerenika za razvoj radne snage, Odjel rada, New York, SAD
Dr. Frank Wiessner, Viši istraživač poduzeća i zapošljavanja, Institut za istraživanje zapošljavanja, Njemačka
Jon Messenger, Viši istraživač, Program uvjeta rada i zapošljavanja, ILO
Donna Koeltz, Viši stručnjak za usluge za zapošljavanje, Odjel vještina i zapošljivosti, ILO
Zulum Avila, tehnički službenik, Usluge zapošljavanja, Odjel vještina i zapošljivosti, ILO

Svrha radionice bila je prikazati modele dobre prakse zemalja koje imaju dugu povijest provođenja programa skraćenog radnog tjedna; Njemačke, SAD-a, Kanade i Meksika te kroz interaktivni dijalog pomoći predstavnicima zemalja koje su već uvele ili uvode program skraćenog radnog tjedna u osmišljavanju i unapređenju njihovih programa.

Radionici su prisustvovali predstavnici ministarstava, provedbenih tijela, radnika i poslodavaca iz Hrvatske, Češke, Mađarske, Bugarske i Turske.

Njemački program skraćenog radnog tjedna jedan je od najdugovječnijih i najuspješnijih takvih programa, tzv. Kurzarbeit.

Ovaj program provodi se od početka 20. stoljeća, a intenzivira se u vrijeme krize. Provodi se u tri oblika; kao ekonomski program (u svim industrijskim granama), sezonski (primjerice u građevini u razdoblju lošeg vremena koje prouzrokuje smanjenu proizvodnju) i prijelazni (pri restrukturiranju i reorganizaciji poduzeća).

Poslodavci koji imaju potrebu za kraćim radnim tjednom javljaju se Zavodu za zapošljavanje koji im naknadno isplaćuje 60% (67% za radnike koji uzdržavaju djecu) razlike iznosa neto plaće prije i nakon skraćenja radnog tjedna te 50% razlike socijalnih doprinosa. Ukoliko se skraćeni radni tjedan kombinira s obrazovanjem radnika koji su u programu, Zavod pokriva ukupan iznos razlike socijalnih doprinosa. Poslodavci sami isplaćuju naknade za skraćeni radni tjedan, a po dostavi dokaza o isplati, Zavod im refundira plaćeni iznos. Osim iz fonda za osiguranje za nezaposlenost, za naknade se koriste i sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF-a). Program skraćenog radnog tjedna može trajati u prosjeku od 3 pa do 18 i više mjeseci.

Osim mjera poput otpuštanja radnika koji nemaju uobičajene radne ugovore, zabrane novog zapošljavanja, ukidanja prekovremenog rada, u Njemačkoj se kao anti-recesijska mjera ističe skraćenje ranog tjedna. Prema statističkim podacima, očigledno je da se broj poduzeća koji su se uključili u program skraćenog radnog tjedna znatno povećao u 2009. godini. Takvi programi svakako su isplativi poslodavcima, jer se štede novci koji bi se potrošili na otpremnine i troškove novog zapošljavanja. Isto tako, programi su isplativi i državi, jer je trošak nezaposlenosti veći od troškova skraćenog radnog tjedna.

Kada je riječ o obrazovanju u kombinaciji sa skraćenim radnim tjednom, ono još nije u dovoljnoj mjeri zaživjelo u Njemačkoj. Razlozi tomu su komplicirane sheme radnog vremena (poglavito rad u smjenama) većine njemačkih poslodavaca koji sudjeluju u programu, pri čemu je teško organizirati obrazovanje. Osim toga, kako je skraćeni radni tjedan privremena mjera, period je prekratak za neke obrazovne sheme.

Stručnjaci iz Njemačke i SAD-a sudionicima su ispričali kako je važno imati što jednostavnije obrasce i prikaz procedure koju poslodavac mora proći kako bi mu bila odobrena potpora. Nijemci su također napomenuli kako su od početka znatno ublažili kriterije za dodjelu potpora te povećali iznose potpora. Kako neka poduzeća rade u različitim smjenama te pojedini radnici imaju različito radno vrijeme, poslodavac individualno obračunava potporu, isplaćuje ju te krajem mjeseca šalje financijsku dokumentaciju Zavodu koji mu potom refundira isplaćenu naknadu.

Američki model programa skraćenog radnog tjedna ne provodi se na federalnom nivou, nego na nivou saveznih država. 17 saveznih država uvelo je program skraćenog radnog tjedna za poslodavce koji time žele spriječiti otpuštanje radnika. Tim poslodavcima dostupan je postotak sredstava iz osiguranja za nezaposlenost kao kratkotrajna naknada za nezaposlene u postotku jednakom postotku skraćenja radnog tjedna. Za razliku od njemačkog modela gdje se potpore naknadno vraćaju poslodavcu, u SAD-u poslodavac unaprijed dobiva potporu nakon što mu Odjel za rad odobri plan poslovanja. Prosječno trajanje programa skraćenog radnog tjedna u SAD-u je 26 tjedana, što se intenzivira u vrijeme krize.

Kanadski program skraćenog radnog tjedna ima nekoliko specifičnosti. Uz normalan proces odobravanja poslovnog plana oporavka, kao usluga se nudi osnivanje povjerenstava unutar poduzeća, kojima je zadatak raditi na ostvarivanju plana oporavka. Povjerenstvo se sastoji od uprave poduzeća, radnika koji će biti najviše pogođeni programom i jedne vanjske osobe. Na taj način usluga je individualizirana i prilagođena pojedinim poduzećima te doprinosi učinkovitosti programa skraćenog radnog tjedna i gospodarskom oporavku. Za kanadski program također je specifično to što se potpora ne daje poslodavcu, nego direktno radniku.

Meksički program skraćenog radnog tjedna dobar je primjer kombiniranja mjera aktivne politike zapošljavanja s programima skraćenog radnog tjedna. 2003. godine meksička automobilska industrija doživjela je pad u proizvodnji te su izmijenjeni kolektivni ugovori i zajedničkim naporom vlasti, poslodavaca i radnika osmišljena 4 x 3 shema kombiniranja obrazovanja s programima skraćenog radnog tjedna. To je izvrstan primjer kvalitetnog socijalnog dijaloga pri kreiranju važnih programa. U 2009. godini uvedena je podmjera programu potpora za obrazovanje BECATE, nazvana „program obrazovanja za radnike privremeno obuhvaćene skraćenim radnim tjednom“.